Država je razminiranje odlučila prepustiti tržištu, a posljedice toga su katastrofalne po same radnike. Tržišna utakmica drastično smanjuje cijenu kvadrata, pirotehničari riskiraju svoje živote za nisku plaću, poslodavci ih izrabljuju i svjesno guraju u životnu opasnost. Česte su ozljede, pa i smrtni slučajevi.

Jučer se na prosvjedu organiziranom od strane Novog sindikata okupilo dvjestotinjak pirotehničara iz raznih krajeva zemlje koji su se na prosvjed odlučili nakon višemjesečnih upozoravanja na svoje probleme i oglušivanja nadležnih osoba i premijera Oreškovića na njihove zahtjeve. Okupivši se na Trgu bana Josipa Jelačića krenuli su put Markovog trga, gdje su vladajuće ponovno upozorili na katastrofalne uvjete u kojima rade te iznijeli svoje zahtjeve.

Kao glavni problem u resoru humanitarnog razminiranja tajnik Novog sindikata Tomislav Kiš istaknuo je tržišni model javnog nadmetanja: “Ova branša je podložna tržištu, a mi smo mišljenja da se razminiranje iz tržišne utakmice hitno treba ukloniti. U tržišnoj utakmici pobjeđuje onaj tko je najjeftiniji, najjeftiniji znači vršiti pritisak na radnika da radi više, a čim on radi više pada kvaliteta rada i povećava se mogućnost nesreće.” Radi natjecanja na tržištu, cijena po kvadratu razminiranja je ispod tri kune, te se kao rezultat tržišne utakmice javlja damping, odnosno ‘postupak uništenja konkurencije prodajom proizvoda po cijenama koje ne pokrivaju troškove proizvodnje’, drugim riječima rečeno, radi se o grubim interesima profita radi kojih se kapital stavlja ispred radnika.

Kiš je upozorio i na paradoks koji je nastao – ove godine je 509 milijuna kuna osigurano za razminiranje, ima dovoljno pirotehničara, postoje projekti, a veliki broj tvrtki koje se bave djelatnošću razminiranja već je ostao ili će uskoro ostati bez posla, čime su ugrožena i radna mjesta trenutno zaposlenih pirotehničara, a ulogu igraju i loša zakonska rješenja, prvenstveno loše sastavljen Zakon o javnoj nabavi.

Kao temeljni zahtjev pirotehničari su postavili vraćanje ovog resora pod državnu kontrolu kako više ne bi bio podložan tržišnoj utakmici, a od Vlade traže da izradi prijedlog zakona koji bi to omogućavao po hitnom postupku. Zatim, zahtijevaju da se tvrtkama koje nemaju ugovorene poslove omogući hitno ugovaranje poslova. Treći zahtjev je sklapanje proširenog kolektivnog ugovora za granu humanitarnog razminiranja. Naposlijetku, zahtijevaju osiguravanje najveće moguće sigurnosti radnika, a sukladno tome i povećanje kvalitete rada.

Dok smo čekali da vidimo hoće li se tko od vladajućih odazvati na pozive ovih radnika, porazgovarali smo s nekima od njih o uvjetima u kojima rade i o cjelokupnom problemu branše. Radnici koji trenutno rade kao pirotehničari završili su različite struke i škole te su se u sektoru razminiranja našli jer sa svojim zanimanjima nisu mogli naći posla ili su radni uvjeti bili loši, a ovdje su se nadali uvjetima koji bi po logici stvari trebali biti na razini koja odgovara težini posla. Međutim, stvarnost je drugačija. Ogorčeni su trenutnom situacijom i postupanjem države te se pitaju – ako država tvrdi da je ovo posao od najvećeg nacionalnog interesa, gdje je onda taj interes?

Problemi u razminiranju traju već dugo, a započeli su, rekao nam je jedan od njih, “kad je intervencijom izvana (Svjetske banke i inih institucija) od Republike Hrvatske traženo da ovaj posao ide na tržište. Onda su se pojavile privatne tvrtke, a do sada su se 63 ugasile, većina njih uz dugovanja. Neke su bile i u stranom vlasništvu, a pojedini vlasnici došli su samo da uzmu novac i odu”.

Poslodavci imaju karte, ali neki od njih su toliko beskrupulozni da radnicima ne žele reći da rade na minskom polju, jer je čovjek svjestan opasnosti oprezniji te je zbog toga njegov rad usporen, što nikako ne pogoduje temeljnoj svrsi kapitala.

Plaće radnicima kasne po dva ili više mjeseci, a kad naposlijetku stignu, iznos nikada nije potpun, već ostatak uvijek stiže sa zakašnjenjem. Također, radi iznimno niske cijene kvadrata razminiravanja na radnike se vrši pritisak da pregledaju što veću kvadraturu. Ako limite ne ostvare, neće dobiti plaću, a da bi ih ostvarili moraju raditi brzo, iz čega posljedično proizlazi smanjenje kvalitete rada i sigurnosti radnika, te povećanje psihičke opterećenosti.

I na primjeru pirotehničara vidljivo je na koje sve načine ‘poslodavci’ pokušavaju izvući profit i štede nauštrb radnika.

“Prema izračunu poslodavaca od prije godinu dana jedan pirotehničar košta tvrtku 2 000 kn dnevno, a u toj cifri su nalazili opravdanje za smanjenje plaća. Sad ima novca, ali se ide s još manjim cijenama, a sve se prelama preko naših leđa, naše sigurnosti i sigurnosti građana”, započeo je jedan od radnika.

Prema kolektivnom ugovoru radnici bi trebali 15 dana raditi, a potom sedam dana imati slobodno, no toga se nitko ne drži, nego se radni dani prilagođavaju vremenu potrebnom za čišćenje određenog terena. Na primjer, ako je za teren predviđeno 20 ili 30 dana radi se bez prekida, a nakon odrađenog terena radnike se šalje kući na pet dana, jer je gubitak profita veći što je više slobodnih dana.

Štedi se i na troškovima puta, smještaja i hrane, pa se radnike dok su na terenu smješta u loš smještaj. Znalo se dogoditi i da su smješteni po kućama i da si sami organiziraju prijevoz do radnog mjesta, a javljaju se i pokušaji izvlačenja novca nametanjem obroka. Jednom prilikom su poslodavci htjeli radnicima s plaće skinuti po 80 kuna za obrok, što su oni odbili i hranu si nabavljali sami. Dakako, sve ove situacije utječu na kvalitetu njihova rada.

Na terenu su stvari veoma napete. Naime, za neke terene postoje zapisi da su minska polja, a neki su samo minski sumnjivi. Poslodavci imaju karte, ali neki od njih su toliko beskrupulozni da radnicima ne žele reći da rade na minskom polju, jer je čovjek svjestan opasnosti oprezniji te je zbog toga njegov rad usporen, što nikako ne pogoduje temeljnoj svrsi kapitala. Ponekad, da bi došli do svog radnog mjesta, pirotehničari moraju proći nepročišćene terene, a na mjestima gdje nema mogućnosti košnje terena strojem moraju najprije sami teren pokositi i ukloniti šikaru, dakle osposobiti ga za pregledavanje od mina, čime također riskiraju svoje živote.

Prošle godine naši su sugovornici radili u Slavoniji pa su nam opisali radne uvjete: “Tokom ljetnih mjeseci trebali bismo nositi pancirku i kacigu, a ne možeš u tome izdržati na 40 stupnjeva, prevelika je vrućina. Ta pancirka ionako ništa ne vrijedi, vrijedi jedino ako se netko sa strane raznese pa te donekle može zaštititi. Dakle, radili smo na sparini, s komarcima i zmijurinama u šikari, a uz sve to moraš koncentrirano obavljati svoj posao. I sad oni usred ljeta raspisuju projekte po Slavoniji, umjesto da se tamo radi po zimi.”

Ovakva raspodjela posla neprimjerena sezoni posljedica je nekompetentih kadrova na upravljačkim pozicijama, na što upozoravaju i radnici: “Veliki je problem što zakone donosi netko tko nema veze sa strukom, npr. vozačima kamiona zakon donosi netko tko nikad nije sjedio u kamionu. Isto tako je i s nama, upravlja netko tko nikad nije bio u minskom polju i uzeo pipalicu u ruke, normalno da on ne može kvalitetno upravljati.”

Naglasak treba staviti upravo na ovu misao. S obzirom da država provodi antiradničku politiku u skladu sa zahtjevima kapitala i da se neprestano oglušava na zahtjeve radnika i time produljuje njihovu agoniju (premijer Orešković jučer opet nije našao vremena za njih), a da su na upravljačkim položajima nekompetentne osobe, bjelodano je da se upravljačka politika treba promijeniti i da jedino radnici znaju što je najbolje za njih. Radnici koji su se danas okupili su borbeni i svjesni da im nitko neće dati njihova prava već da se za njih moraju izboriti, te poručuju: “Ako današnji prosvjed ne urodi plodom, mi nećemo odustati.”

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.