Od samog dolaska na svjetsko tržište, poslovanje Ubera vezano je uz mnoge kontroverze, a to nije zaobišlo ni Hrvatsku. Pismom nam se javio jedan čitatelj kako bi detaljno opisao kako i zašto Uber u Hrvatskoj već godinama posluje ilegalno, dakako uz asistenciju i naklonost nadležnih ministarstava.
Od same najave dolaska Ubera u Hrvatsku, javljali su se mnogi sa objašnjenjima i tumačenjima, sa predviđanjima o prednostima dolaska Ubera, jedva čekajući liberalizaciju i jeftini prijevoz. Nažalost, Uber je donio samo nezakonitost, nered, sukobe i krađu. Uberovo poslovanje u Americi možda i jest zakonito, ali je to zbog samih američkih zakona. U Hrvatskoj Uber je ilegalan od prvog dana svog poslovanja i još uvijek je ilegalan.
Unatoč njihovih stalnih izjava o urednom poslovanju, Uber oduvijek radi protivno zakonima Republike Hrvatske i ne namjeravaju to promijeniti.
Uber je stigao u Hrvatsku sa stavom “Evo nas, mi želimo raditi, a vi promijenite zakone da nam to omogućite”. Nijedna druga firma si to ne dopušta, ali su takvo poslovanje dopustile nesposobne osobe u Ministarstvu prometa koje su inicirale izmjene Zakona o prijevozu da bi Uber mogao raditi. Hrvatska je jedina država u Europskoj uniji koja je mijenjala zakon zbog Ubera ali usprkos tome Uber je i dalje ilegalan, i dalje u Uberu ni ne pomišljaju da usklade svoje poslovanje sa zakonom.
Kao prvo i najvažnije, posao vozača taksi vozila (vozača u javnom prijevozu) je radno mjesto i zanimanje. Osobe koje voze taksi vozila moraju odrađivati svoj radni dan u javnom prijevozu da bi taj javni prijevoz bio dostupan građanima, oni rade da bi sebi zaradili plaću i jednog dana mirovinu.
Posao vozača u javnom prijevozu se ne može obavljati povremeno, kao dodatna zarada i bez prijave. Po Zakonu o radu, posao vozača taksi vozila je utvrđen kao radno mjesto za koje postoji obaveza sklapanja ugovora o radu i prijava na mirovinsko osiguranje. To znači da posao vozača taksi vozila ne smiju obavljati direktori, prokuristi, obitelj i prijatelji vlasnika firmi, turistički vodiči, osobe zaposlene u drugim firmama, vlasnici OPG-ova, obrtnici…..svi oni kojima to nije osnovno i jedino zanimanje. Takvo je i tumačenje Ministarstva rada.
Čitatelji se vjerojatno sjećaju izjava iz Ubera koje sve počinju na isti način:
“Nama je žao, ali mi se ne bavimo prijevozom, mi samo posredujemo….”
To nije istina. Čelnici Ubera znaju da je to laž, jer su upoznati sa time, ali i dalje lažu u svojim javnim istupima. To potvrđuje presuda Visokog europskog suda od 20.12.2017. godine kada je donesena odluka (koja je pravomoćna i u RH) da Uber ne pruža usluge informacijskog društva nego pruža usluge na području prijevoza.
Dakle, iako u Uberu stalno ponavljaju da se oni ne bave prijevozom, sudska odluka ih pobija i dokazuje da to nije istina. Uber obavlja javni putnički prijevoz, izdaje račune za usluge prijevoza i mora poslovati kao i sve druge firme koje rade isti taj posao. Ako sudska presuda potvrđuje da Uber obavlja usluge prijevoza, onda je Uber dužan poslovati po Zakonu o prijevozu u cestovnom prometu koji je na snazi u Hrvatskoj. Po tom zakonu, pravna osoba smije obavljati djelatnost javnog cestovnog prijevoza putnika (ili agencijsku djelatnost) ako je upisana u sudski registar za poslove javnog prijevoza i ako posjeduje licencu za unutarnji prijevoz (Članak 14, st 1. Zakona).
Uber u sudskom registru nema upisane nikakve djelatnosti u vezi javnog prijevoza.
I nema izdanu licencu za obavljanje javnog prijevoza.
Znači da Uber ne smije obavljati nikakvo poslovanje u javnom prijevozu. Ne smije pružati usluge javnog (taksi) prijevoza, ne smije primati narudžbe za prijevoz i slati ih drugima na izvršenje, ne smije izdavati račune za obavljene usluge javnog prijevoza, nikakve poslove u javnom prijevozu. To u Uberu znaju, ali i dalje rade ilegalno, protiv Zakona o prijevozu, jer je to njihov način rada. Način poslovanja Ubera je takav da oni žele uzimati proviziju za takvo ilegalno poslovanje, a da prebace svu odgovornost na svoje “partnere”. No, ni to nije po zakonu.
Tumačenje je Ministarstva rada da je poslovni odnos između Ubera i njihovih “partnera” zakonski određen kao odnos poslodavca i radnika. Po tome, Uber može poslovati samo na dva načina. Ili da zaposle sve svoje vozače i pritom im moraju dati ugovore o radu, barem minimalne plaće, naknade za godišnji odmor, otpremnine i sve ostalo što pripada i svim drugim radnicima u Hrvatskoj i tada mogu određivati sve uvjete usluge. Ili mogu raditi sa nezavisnim “partnerima”, ali onda ne mogu određivati uvjete pružanja usluga, ne mogu izdavati račune za usluge prijevoza, isključivati vozače ili građane iz usluge, određivati minimalne i maksimalne cijene i sve ostalo što sad rade.
Sada Uber kontrolira sve bitne uvjete pružanja usluge, a ne želi prihvatiti odgovornost za njihovo izvršenje što je samo način izbjegavanja zakonskih posljedica i sakrivanje ilegalnog rada. Jer Uber šalje narudžbe za vožnje svojim “partnerima” koji imaju stotine ilegalno zaposlenih vozača. Uber ne pita da li su njihovi “partneri” legalni ili ne, njima je samo u interesu da uzmu svoju proviziju. I zato, kad bi Uber priznao da obavlja javni prijevoz, onda bi morali zaposliti svoje vozače i odgovarati za njih, a to ne žele.
Posljedica je da više firmi u Hrvatskoj posluje isključivo preko Ubera, imaju milijunske promete svake godine, a bez ijednog zaposlenika. Jer ako bi legalno zaposlili vozače, onda im ne ostaje dovoljno da plate proviziju Uberu. U Uberu to znaju i ne inzistiraju na poštivanju nijednog zakona za svoje “partnere”. Primjer je bonitet firme “Prijevoz Nakić j.d.o.o.” gdje se vidi da je ta firma ostvarila 4 milijuna kn prometa prošle godine bez ijednog zaposlenog vozača. Ta firma je samo jedna od 5 firmi vlasnika Ante Nakića i sve rade preko Ubera, sve kradu PDV i sve rade sa radnicima zaposlenima na crno. U svim firmama Nakića nema nijednog zaposlenog vozača, a sve firme su uslužna djelatnost pa se čovjek pita kako je moguće pružati uslugu bez ijednog zaposlenog.
Kolika se šteta napravi za državni proračun takvim radom možemo samo pretpostavljati. Preko Ubera svaki dan radi oko 4 000 osoba, većina njih su neprijavljeni i ilegalni i od njihovog rada nema uplata u mirovinski ili zdravstveni sustav. Štete su ogromne za sve nas.
Uz to, Uber omogućuje i pranje novca odnosno krađu PDV-a. Sve velike firme Uber “partneri” su prijavljene u sustav PDV-a, a Uber za njih izdaje račune bez iskazanog PDV-a čime se svakodnevno krade golema količina novca.
Ovo su kopije takvih računa, a OIB se može naći na linku sudskog registra.
Nijedna druga firma to ne može raditi jer su sve odgovorne za svoje zaposlenike i izdavanje računa, osim Ubera, jer državne inspekcije ne kontroliraju i ne sankcioniraju Uber.
Najgore od svega je da državne službe, inspekcije Ministarstva prometa i Ministarstva financija to sve znaju i ne reagiraju. Već dvije godine se Uber i firme Uber “partneri” sustavno prijavljuju, šalju se dokazi i traže se odgovori, ali nikakvih pomaka nema. Ministarstvo financija šalje inspekcije po restoranima i kafićima a pred njihovim očima svaki dan, u samo jednoj firmi, preko 3 500 osoba izdaje po 20-tak računa bez iskazanog PDV-a. Svaki dan. To je preko 70 000 računa dnevno na kojima se krade PDV. Poslano je preko 100 kopija takvih računa u Ministarstvo financija kao dokaz, bez ikakve reakcije.
U Ministarstvu rada znaju da preko 3 500 ljudi svaki dan radi bez prijave, bez ugovora, na crno i protuzakonito, ali nikakve reakcije nema. U njihovim registrima su zavedene sve osobe koje su legalno prijavljene na ugovore o radu. Kada bi to usporedili sa računima Uber “partnera” na kojima uvijek piše ime vozača, vidjeli bi da velika većina radi protuzakonito, bez prijave, ali nema izgleda da će se to dogoditi.
Na kraju, u Ministarstvu prometa su svjesni da ne samo da je Uber ilegalan, nego i da su svi “partneri” ilegalni (zbog zapošljavanja na crno), ali ni njihove inspekcije nikad ne traže dozvole za rad u Uberu ili dokaze ispunjavanja zakonskih uvjeta (licenca i prijava u sudski registar) za pružanje usluge javnog prijevoza.
Sve firme “partneri” koje nemaju legalno zaposlene vozače su ilegalne u svom radu i nemaju pravo na licence i dozvole, ali su im iste ipak izdane. Ministarstvo prometa se novim zakonom pobrinulo da se svima izdaju dozvole, uz objašnjenje Ministra da je novi zakon rađen da “ne preferira nikoga”.
Dvije stvari su bitne i možda će one značiti kraj Ubera.
Ako Ministarstvo rada izda tumačenje po kojem se, po Zakonu o radu, odnos Ubera i “partnera” smatra odnosom radnika i poslodavca (bez obzira kako ga oni sami nazivali), onda će sami “partneri” i vozači imati pravo tražiti zakonske naknade (minimalac, GO, otpremnine…) od Ubera što će sigurno utjecati na njihovo poslovanje i odlazak iz Hrvatske.
U ožujku 2019. godine Ustavni sud je prihvatio Ustavnu tužbu protiv Zakona o prijevozu jer taj zakon poništava pravo na rad vozačima u javnom prijevozu (na način da garantira izdavanje taksi dozvola studentima, zaposlenima, firmama bez zaposlenih….amaterima), pravo na jednake uvjete poslovanja i zabranu diskriminacije (poslovanje Ubera je uništilo javni prijevoz u manjim gradovima i mjestima).
Do ožujka 2020. godine Ustavni sud mora započeti proces ocjene usklađenosti sa Ustavom Zakona o prijevozu i ako nađe da nije u skladu sa Ustavom, taj zakon će biti ukinut i poslan na reviziju.
Do tada, Uber će i dalje obmanjivati javnost, iznositi laži i neistine i poslovati tako da uništava javni prijevoz i ostale prijevoznike u Hrvatskoj.
Tiho
Radnička pisma
Radnički portal objavljuje radnička pisma te ovim putem pozivamo sve radnice i radnike da nam se obrate s pričom s vlastitog radnog mjesta koju bismo onda objavili (moguće je i anonimno) na portalu. Cilj radničkih pisama jest u konkretnom raskrinkavanju pojedinačnih slučajeva eksploatacije i u podizanju svijesti o stanju radničke klase danas u kapitalizmu.
Radnička pisma možete slati u inbox FB stranice Radničkog portala ili na e-mail: urednistvo@radnicki.org
Leave a Reply
Morate biti prijavljeni da biste objavili komentar.