U situaciji u kojoj sve veći broj radnika u Hrvatskoj dolazi iz Azije, zadaća je radničkih i sindikalnih organizacija, kao i svih zainteresiranih za progresivne društvene promjene, da se ova specifična populacija pomogne organizirati te da se što bolje razumiju njezini problemi i očekivanja. Posebno je zanimljivo pitanje – tko su, što žele i što očekuju azijski radnici koji se tek spremaju doći u Hrvatsku? Razgovarali smo s mladim radnikom Gagandeepom Sharmom koji živi u selu Kamharia, u indijskoj saveznoj državi Uttar Pradesh i planira se preseliti i raditi u Hrvatskoj.

Možeš li se predstaviti našim čitateljima?

Zovem se Gagandeep, ali prijatelji me zovu Mogli. Moj otac, Goraknath Sharma, je radnik, a moja pokojna majka Shrimati Nirmala bila je najbolja domaćica. Osim roditelja imam i jednog starijeg brata i dvije mlađe sestre. Najviše volim plivati i baviti se borilačkim vještinama, a uz to volim slušati muziku, pjevati, pisati pjesme i čitati knjige. Dok sam išao u školu sanjario sam o različitim željama, no danas samo želim da moj otac ne mora raditi za druge i da se moja sestra uda.

Koje je tvoje radno iskustva i trenutna životna situacija u Indiji?

Još od kada sam navršio 16 godina radio sam sve vrste poslova – radio sam u uredu, kao fizički radnik, kao stolar, pomoćnik, računovođa, radnik u građevini i još mnogo toga. Moja je financijska situacija postala veoma loša nakon korone, budući da je moja majka umrla, moj otac ima 78 godina, dok moje dvije sestre studiraju. Netko se treba pobrinuti za sve, od hrane i odjeće do troškova vjenčanja – jer starija od mojih sestara je već dosegnula dob za udaju. Osim toga, imali smo nesreću da je oluja poharala naše selo i uništila naša polja. Veoma je teško pobrinuti se za obitelj od četiri člana uz samo 10.000 rupija mjesečno (oko 100 eura). Tužan sam što moram gledati svojeg oca kako u starosti mora raditi za druge ljude – dok jedan dio njegove generacije uživa u mirovini, a drugi je dio već mrtav. Osjećam kao da je moja nesposobnost doprinijela tome da moj otac nema pravo niti na starost.

Zašto baš Hrvatska? Jesi li čuo nešto o Hrvatskoj od poznanika?

Da, čuo sam nešto o radu u Hrvatskoj od dvije osobe iz mog kraja koje sada tamo rade kao pomoćnici. Kažu da zarađuju između 8 i 12 eura po satu. Nekada su bili veoma siromašni, no sada njihova obitelj ima auto. Prije toga nisu imali nikakvo radno iskustvo i bili su stariji od 40 godina. U odnosu na njih ja stojim bolje, ali još ništa nisam uspio postići.

Što očekuješ od rada u Hrvatskoj? Kakve si poslove spreman raditi?

Spreman sam raditi sve poslove – biti fizički radnik, zaštitar, dostavljač, njegovatelj, otvoren sam za sve.

Ako dobiješ posao u Hrvatskoj, misliš li da bi želio ostati ili se nakon kraćeg vremena želiš vratiti u Indiju?

Volio bih ostati u Hrvatskoj, no za to bi mi bio potreban radni ugovor na duže vrijeme. Idealno, volio bih raditi 11 mjeseci u Hrvatskoj, a zatim imati slobodan mjesec da posjetim svoje selo u Indiji, nakon čega bi se opet vratio u Hrvatsku na posao.

S kojim se problemima suočavaš u nalaženju posla u Hrvatskoj?

Problem je naravno novac. Indijski radnici koji rade u Hrvatskoj uputili su me na agenta iz okolice, koji organizira dolazak radnika u Hrvatsku. Kada smo počeli pričati došao sam do problema koji ne mogu riješiti – traže ogromne količine novca. Za nalaženje posla iz domene pomoćnih zanimanja i fizičkog rada traže od mene između 300.000 rupija i 500.000 rupija (između 3200 eura i 5400 eura), a za uredska zanimanja između 800.000 rupija i 1.200.000 rupija (između 8700 eura i 13.000 eura). Kao što je očito, nisam u stanju nabaviti sav taj novac. Preostaje mi samo da, uz pomoć drugih indijskih radnika iz Hrvatske, pokušam nekako doći do posla u Hrvatskoj bez plaćanja agenata.

We invite all other workers from Asian countries, who are either living and working in Croatia, or planning to move to Croatia, to contact us with their problems and stories.