U sjeni sve češćih obračuna nacionalističkih političara, u Bosni i Hercegovini traje svakodnevna eksploatacija radništva u svim sektorima, a vlada Federacije BiH odlučila se na novi korak u porobljavanju i umirenju radnika. Novim izmjenama Zakona o štrajku radnicima nastoje uvelike otežati organiziranje ove značajne industrijske akcije, a planira se i novi Zakon o stečaju koji je također nepovoljan po radnike. Tim povodom razgovarali smo s Goranom Markovićem, urednikom portala Novi plamen, te Eminom Busuladžić, radnicom koja je vodila herojsku borbu i pobjedu u tvornici Dita iz Tuzle.

Zadnjih mjeseci sadržaj vijesti iz Bosne i Hercegovine uglavnom je vezan uz sve izraženija prepucavanja i prijetnje političkih elita koje umjesto poslova i dostojnih plaća narodu serviraju svakodnevno izrabljivanje na radnom mjestu i popratni nacionalizam. U standardni rat na relaciji Banja Luka – Sarajevo povremeno se uključuju Beograd i Zagreb sa svojim zahtjevima, a razni analitičari spekuliraju je li u BiH moguć novi ratni sukob. Međutim, mediji ne prenose da se iza zavjesa nacionalizma u Bosni i Hercegovini odvija intenzivno ugnjetavanje radnika i klasni sukob koji u Federaciji BiH ulazi u novu fazu putem zakonskih napada na radnike.

Goran Marković

Goran Marković, urednik web portala Novi plamen

Na području Federacije nedavno je završen višetjedni štrajk zdravstvenih radnika u kantonu Goražde koji su se izborili za potpisivanje granskog kolektivnog ugovora, a nakon prijetnji štrajkom za kolektivni ugovor i bolje materijalne uvjete izborili su se i radnici željezare ArcelorMittal iz Zenice, najvećeg izvoznika u zemlji. Radnici Željezare Zenica za danas su najavili prosvjed pred zgradom Vlade u Sarajevu radi očuvanja likvidnosti poduzeća, pri čemu su neki od njih spremni i na štrajk glađu. Na zapadu Federacije, radnice tvornice keksa Lasta iz Čapljine prolaze kroz agoniju. U drugom entitetu, Republici Srpskoj situacija nije mnogo bolja. Krajem siječnja u štrajk su radi neisplate plaća stupili radnici šumskog gazdinstva Jahorina Pale, a krajem prošle godine štrajkom su prijetili banjalučki vozači javnog prijevoza, dok su pred zgradu Narodne skupštine izašli radnici u policiji, pravosuđu, upravi i prosvjeti.

Kako bi demotivirala i oslabila radnike, Vlada Federacije BiH odlučila je krenuti u otvoreni napad najavom izmjena Zakona o štrajku koji bi radnicima i sindikatima uvelike otežao organiziranje štrajka kao značajne industrijske akcije.

Nacrtom zakona je predviđeno da štrajk ne može započeti ako nema sporazuma zaposlenih i poslodavca o mjestu održavanja štrajka i poslovima koji se moraju obavljati za vrijeme štrajka. Ako tog sporazuma nema, o spornom pitanju će rješavati arbitražno tijelo. Međutim, pitanje je kakvu odluku će ovo tijelo donijeti i koliko vremena će mu za to biti potrebno.

“Riječ je o donošenju novog Zakona o štrajku koji je usvojen u Domu naroda Parlamenta FBiH, a sad će biti upućen u javnu raspravu. Analizom predloženog zakona dolazimo do zaključka da on ne ide u prilog radnicima, jer im ograničava jedno od najmoćnijih oruđa borbe, a to je štrajk. Iz tog razloga, možemo reći da ovaj zakon odgovara vladajućoj klasi, ali i Vladi, kao vrlo značajnom poslodavcu. Na primjer, ako organ reprezentativnog sindikata ne donese odluku o stupanju u štrajk iz bilo kog razloga, štrajk ipak može biti organizovan, ali samo ako odluku donese natpolovična većina zaposlenih. Ovo je vrlo strog uslov, imajući u vidu činjenicu da je odnos klasnih snaga u preduzećima krajnje nepovoljan po radnike, te da se teško može očekivati da bi oni, iz straha za egzistenciju, učestvovali u donošenju takve odluke”, tumači nam Goran Marković, urednik web portala Novi plamen.

Marković navodi još neke jasne argumente koji pokazuju namjeru kompletnog otežavanja radničke pozicije u svim sektorima.

“Zakon ne uređuje štrajk zaposlenih u unutrašnjim poslovima, upravi, nego će o tome biti rješavano posebnim zakonom. Isto tako, ostvarivanje prava na štrajk u djelatnostima od opšteg interesa može biti uređivano posebnim zakonom. Predviđanje donošenja posebnog zakona, istina, kao mogućnosti, stvara opasnost da nekim drugim zakonom ‘ispod žita’ bude još restriktivnije uređeno pravo na štrajk. Ne treba smetnuti s uma ni to da su nacrtom zakona kao djelatnosti od opšteg interesa predviđene one koje su za vladajuću klasu i političku elitu naročito osjetljive, a štrajk u njima je naročito opasan po vladajući poredak. Poslodavac ima pravo da svojim aktom utvrdi minimum procesa rada i način njegovog obezbjeđenja! Dalje, nacrtom zakona je predviđeno da štrajk ne može započeti ako nema sporazuma zaposlenih i poslodavca o mjestu održavanja štrajka i poslovima koji se moraju obavljati za vrijeme štrajka. Ako tog sporazuma nema, o spornom pitanju će rješavati arbitražno tijelo. Međutim, pitanje je kakvu odluku će ovo tijelo donijeti i koliko vremena će mu za to biti potrebno. Ne donese li ili ako bude odugovlačilo sa njezinim donošenjem, volja radnika za štrajkom i povoljan trenutak za njegovo vođenje mogu jednostavno proći. Zatim, nacrtom je predviđeno da će radnicima koji učestvuju u štrajku plate biti smanjene srazmjerno vremenu provedenom u štrajku. Neko bi rekao da je ovo sasvim logično, jer radnik ne treba da prima platu ako ne radi, tj. dok štrajkuje. Međutim, postavlja se pitanje u čemu je smisao štrajka u tom slučaju. Ogroman broj radnika ionako živi na ivici egzistencije. Ako im se stavlja u izgled da neće primati platu za one dane u koje štrajkuju, a uspjeh štrajka ionako nije osiguran, mnogi neće htjeti da štrajkuju. Ne treba zaboraviti ni to da ova zakonska norma zvuči kao neka vrsta prijetnje, jer radnici mogu pomisliti da ih nakon smanjivanja plate čekaju i druge, makar posredne sankcije”, temeljito nam objašnjava.

Od velike je važnosti i odbacivanje nacionalizma koji mora odstupiti pred prodorom klasne svijesti. Klasna solidarnost, povezivanje i jedinstvo, uz prepoznavanje zajedničkih neprijatelja – to su jedini ispravni koraci radnika Bosne i Hercegovine u borbi za svakodnevni život.

Štetnosti navedenih izmjena svjesna je i Emina Busuladžić, jedna od vođa velike radničke pobune u tuzlanskoj Diti koja se u veljači 2014. raširila čitavom zemljom u obliku masovnih prosvjeda. Odnedavno umirovljena, ona i dalje prati radničke aktualnosti, a napominje da je po radnike iznimno nepovoljan i novi nacrt Zakona o stečaju. Smatra kako je velik problem u BiH žuti sindikalizam koji vjerojatno neće znati odgovoriti na najnoviju zakonsku agresiju vlade.

“U BiH ne postoji jak sindikat, ali postoji izuzetno jak žuti sindikat na čelu sa Ismetom Bajramovićem koji je za čitavog svog mandata štitio samo interes poslodavaca vlastodržaca. Nikad nije bio u službi radnika. Primjer koji vam za to mogu navesti je novi nacrt Zakona o stečaju kome je zeleno svjetlo dalo socioekonomsko vijeće na čelu sa Biberovićem i Bajramovićem. Umjesto da pomaže radnicima u stečaju, taj novi zakon im dobrano odmaže jer su interesi radnika na zadnjem mjestu. Treba znati da se zvanični sindikat ogradio od štrajkova i prosvjeda u februaru 2014. Ako bi se sutra dogodio novi bunt, bila bi to spontana pobuna radnika”, smatra Busuladžić.

I Marković upozorava na inertnost i nespremnost sindikalne centrale čiji interesi nisu jednaki interesima radnika.

“Savez samostalnih sindikata (SSS), kao zvanična i najveća sindikalna centrala, prilično je slabo organizovan i nemoćan. U njemu snažno dominira sindikalna birokratija, koja je zainteresovana samo za dvije stvari. Jedna je očuvanje vlastitih pozicija, a druga je pokazivanje javnosti da se protivi nepopularnim mjerama Vlade, iako to protivljenje nikad nije nešto više od verbalnog protivljenja. Ne može se očekivati da će sindikalno vođstvo osmisliti efikasnu strategiju borbe protiv ovog nacrta, jer mu to nije u interesu. Naravno, to ne znači da se protiv nacrta ne treba boriti. Samo, tu borbu neće voditi sindikalna centrala. Bilo bi mnogo bolje kad bi nju vodila nekakva koordinacija borbenih sindikalaca iz baze. Iako je sindikat oportunistički, u njemu ima mnogo borbenih drugova, samo oni ne mogu da dođu do izražaja u organima odlučivanja”, kaže Marković.

Najnovije okolnosti i odlučnost vlade navode radnike na podjednako odlučan otpor pri čemu se glavne prepreke moraju stati odstranjivati. Aktualna sindikalna rukovodstva ne smiju više kočiti klasnu borbu u zemlji jer je materijalna situacija radništva i više nego alarmantna.

Emina Busuladžić

Odnedavno umirovljena, Emina Busuladžić i dalje prati radničke aktualnosti

Osim toga, od velike je važnosti i odbacivanje (bošnjačkog, hrvatskog, srpskog) nacionalizma koji mora odstupiti pred prodorom klasne svijesti. Milorad Dodik, Bakir Izetbegović, Dragan Čović i slični nisu nikakvi “nacionalni lideri” nego klasni neprijatelji koji svakodnevno rade u interesu manjine, a ne većine stanovništva. Klasna solidarnost, povezivanje i jedinstvo, uz prepoznavanje zajedničkih neprijatelja – to su jedini ispravni koraci radnika Bosne i Hercegovine u borbi za svakodnevni život. Najavljene izmjene Zakona o štrajku i stečaju potiču ih da krenu upravo tim koracima i izazovu društveni potres koji će umreženim izrabljivačima omesti najnovije planove.

Tuzlanski radnici su u veljači 2014. uspjeli pokrenuti čitav val protesta i nemira diljem zemlje, praćenih snažnim internacionalističkim karakterom. Još pamtimo plamen narodnih masa pred zgradom Vlade Tuzlanskog kantona, kao i poruke na zidu: “Stop nacionalnim podjelama u BiH” i “Smrt nacionalizmu”! Taj se februarski duh mora širiti i danas među radništvom u borbi protiv kapitalističke klase i njihove države čiji lideri koriste nacionalizam kao sredstvo vlastitog opstanka i mehanizam daljnjeg porobljavanja radnih masa.

To što se zvecka oružjem, i treba da se zvecka i da dođe do konačnog obračuna svih radnika BiH protiv pljačkaša ove države i radnika u zadnjih 25 godina. Oni su krali 25 godina i ‘novi nacionalistički sukob’ bio bi samo paravan za sve njihove kriminalne radnje.

“Legitimitet političkih elita, kao i društvenog sistema u cjelini, drastično je poljuljan, na šta ukazuje i visoka izborna apstinencija. Imajući to u vidu, vladajući koriste nacionalizam, kao sredstvo nacionalne homogenizacije i zaplašivanja, ne bi li učvrstili svoje pozicije. Radnici se protiv toga mogu boriti na dva načina. Jedan je da aktivno učestvuju u svakodnevnim borbama za poboljšanje vlastitog položaja. To znači da treba da stavljaju akcenat na socijalno-ekonomska pitanja, koja su najvažnija društvena pitanja. Kad to učine, ubrzo će uvidjeti da je odgovor svih nacionalnih političkih elita na njihove zahtjeve isti. Drugim riječima, radnici samo kroz vlastitu praksu mogu uvidjeti u čemu je suština nacionalizma te kakva je priroda politike koju vode nacionalisti. Uzmimo jedan primjer. Ako bi radnici poveli akciju za promjenu Zakona o PDV-u, koji je donesen na državnom nivou, njima bi se usprotivili nacionalisti iz reda sva tri naroda i iz oba entiteta. S druge strane, tu borbu bi vodili radnici svih naroda i iz oba entiteta. Takva situacija bila bi najbolji dokaz da u društvu postoje klasni interesi i klasni sukobi. Konačno bismo prestali da sve probleme i odnose posmatrano kroz nacionalnu prizmu, kako nacionalistima odgovara. Drugo, radnici moraju voditi borbu protiv nacionalizma i na višem, teorijskom i političkom planu, boreći se ne samo za trenutno poboljšanje položaja, već i za dublje i korjenite društvene promjene. Kad bi neka radnička organizacija sačinila program dubljih društvenih promjena, uvidjela bi da su svi nacionalisti, iz bilo kog dijela zemlje da dolaze, protiv njega, iz potpuno istih razloga”, smatra Marković.

Uz višegodišnju asistenciju tromih i birokratiziranih sindikalnih središnjica, položaj radnika u BiH, Hrvatskoj, Srbiji i drugim republikama na Balkanu sve je gori, a otuda i slične metode vladanja u tim zemljama danas. Dok radi visoke stope nezaposlenosti i sve jačeg prodora prekarnih te nesigurnih oblika rada mnogi odlaze u Njemačku i druge zemlje, političari (koje bira sve manji broj ljudi) omogućavaju nastavljanje eksploatacije pri čemu dižu i potpaljuju međunacionalne tenzije kojima nastoje preusmjeriti sve veći gnjev sve siromašnijeg naroda.

“To što se zvecka oružjem, i treba da se zvecka i da dođe do konačnog obračuna svih radnika BiH protiv pljačkaša ove države i radnika u zadnjih 25 godina. Oni su krali 25 godina i ‘novi nacionalistički sukob’ bio bi samo paravan za sve njihove kriminalne radnje. Svi se ti naši političari, vođe tih svojih nacija, vrlo lako dogovore i nađu zajednički interes kad je u pitanju ovaj sav kriminal i sakrivanje istog. Na čemu treba raditi jest što više upoznavati radnika i običnog čovjeka s tim njihovim igrama i da nam nisu donijeli ništa dobro u ovih 25 godina”, zaključuje Busuladžić.

Radnička pisma

Radnički portal kreće s objavljivanjem radničkih pisama te ovim putem pozivamo sve radnice i radnike da nam se obrate s pričom s vlastitog radnog mjesta koju bismo onda objavili (moguće je i anonimno) na portalu. Cilj radničkih pisama jest u konkretnom raskrinkavanju pojedinačnih slučajeva eksploatacije i u podizanju svijesti o stanju radničke klase danas u kapitalizmu.

Radnička pisma možete slati u inbox FB stranice Radničkog portala ili na e-mail: urednistvo@radnicki.org