Nakon napada u Bruxellesu, europske političke elite pozivaju na obranu “civilizacijskih vrijednosti“ i opći rat protiv terorizma. Licemjerne izjave o civilizacijskim vrijednostima zamagljuju kontekst i uzroke tih napada, a to su američki i europski imperijalistički interesi na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi. S druge strane, najavljeni rat protiv terora predstavlja opravdanje za pojačanu državnu opresiju nad progresivnim pokretima koji se nastoje organizirati u borbi protiv kapitalizma.

Nakon prošlotjednih terorističkih napada u Bruxellesu, ali i nakon onih koji su se prije nekoliko mjeseci dogodili u Parizu, imali smo priliku u mainstream medijima čuti vrlo slične, skoro pa identične izjave pojedinih pripadnika europskih političkih elita. Tako je hrvatski premijer Tihomir Orešković u svojoj poruci belgijskom premijeru poručio kako ‘najoštrije osuđuje napade na osnovne vrijednosti civiliziranog društva’, a francuski je predsjednik François Hollande izjavio kako se nalazimo u ratu u kojemu se ‘trebaju koristiti sva moguća sredstva’ te kako se protiv terorizma treba boriti ‘na nacionalnoj, svjetskoj i europskoj razini’. Ovdje, dakle, vidimo dva momenta koje valja pobliže analizirati.

Prvo, kada pripadnici europske i američke vladajuće klase o ovim krvavim terorističkim napadima govore kroz nekakvu binarnu opreku civiliziranosti spram barbarstva, oni licemjerno zamagljuju kontekst tih napada i njihove konkretne uzroke, time dajući sliku kao da su ti napadi produkti nekakvih apstraktnih (ne)civilizacijskih vrijednosti, i kao da nastaju u potpunom socioekonomskom i političkom vakuumu. Naravno, takve izjave i zamagljivanja nisu slučajnost. One služe upravo kako bi skrenule pažnju s vrlo konkretne politike američkog i europskog imperijalizma na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi, koja je zapravo stvorila uvjete za bujanje reakcionarnih fundamentalističkih terorističkih skupina. Licemjerje se vladajućih klasa tako najbolje ogleda u ambivalentnosti spram pojedinih fundamentalističkih terorističkih skupina, pri čemu one ponekad direktno sudjeluju u financiranju i obučavanju takvih skupina, kako bi se ove borile za njihove interese.

U nekim se slučajevima imperijalizam ukazuje u formalno-pravnom obliku, dok se u drugim slučajevima on izražava čisto vojnim putem. Naravno da je, neovisno o specifičnostima, cilj imperijalističke politike akumulacija profita za elite te ujedno širenje vojne i političke moći države koja to omogućuje.

Tu je vrlo indikativan i vrlo poznat primjer talibana i Osame bin Ladena, koje su upravo američke vlasti podupirale i obučavale u svrhu borbe protiv sovjetskih snaga na području Afganistana. Da, i Osama bin Laden se osamdesetih godina od strane američke i britanske političke elite proglašavao borcem za slobodu, da bi kasnije, uslijed promjene okolnosti, ista ta politička elita talibane i njihov fundamentalizam koji je sama podupirala koristila za opravdavanje postupaka kojima je gurala svoje interese. Još jedan primjer – kurdskim se borkinjama i borcima koji na terenu svakodnevno ginu u borbi protiv terorističkih fundamentalista iz ISIL-a i koji doista sa svojim ograničenim sredstvima uspijevaju u toj borbi ne nudi nikakva pomoć od strane licemjernih političkih elita sa Zapada, opet, jer to nije u njihovom interesu. Poanta je u tome da su, dok vladajuće klase lamentiraju i plaču nad nekakvim apstraktnim ‘europskim’ i ‘civilizacijskim’ vrijednostima, na terenu u pitanju vrlo konkretni imperijalistički interesi. Oni podrazumijevaju širenje na nova tržišta i teritorije u svrhu eksploatacije uz pomoć državne političke moći i dominacije, i mogu se ispoljavati na više načina. U nekim se slučajevima imperijalizam ukazuje u formalno-pravnom obliku (poput ugovornih nametanja ekonomskih obaveza i slično), dok se u drugim slučajevima on izražava čisto vojnim putem (primjer toga jest NATO savez kao izraz takvog vida imperijalizma). Naravno da je, neovisno o specifičnostima, cilj imperijalističke politike akumulacija profita za elite te ujedno širenje vojne i političke moći države koja to omogućuje.

Drugo, što točno podrazumijevaju pozivi na ‘rat protiv terora’ i borbu protiv terorizma koja bi se trebala voditi ‘svim mogućim sredstvima’? Sadržaju tih poziva mogli smo posvjedočiti netom nakon napada i u Bruxellesu i u Parizu – sve veći broj policajaca i vojnika na ulicama, nasumični pretresi, veći nadzor i restrikcije na aerodromima, zatvaranje granica između pojedinih država te opravdanja za još jača bombardiranja Bliskog istoka. Drugim riječima, zbog generalne atmosfere straha, panike i paranoje, koju uvelike potpomažu senzacionalistički mainstream mediji, vrlo će se lako moći opravdati svakakve restriktivne mjere od strane vlada pojedinih zemalja. Da opet povučemo paralelu sa Sjedinjenim Američkim Državama – nakon terorističkih napada koji su se dogodili 11. rujna 2001. godine, kroz američki je Kongres prošao tzv. Patriot Act, zakon koji je omogućio prisluškivanje i nadzor svih onih pojedinaca i skupina za koje se sumnja da su uključeni u terorističke aktivnosti. Dakle, ne samo da se takvim zakonima i mjerama povećava sumnjičavost i netrpeljivost spram svih ljudi muslimanske vjeroispovijesti, nego se direktno udara i na sve moguće progresivne pokrete u pojedinim zemljama. Nije teško zamisliti situaciju u kojoj neki progresivni pokret želi organizirati javno okupljanje, prosvjed ili štrajk, a da se to spriječi upravo pod egidom nekakve preventivne ’borbe protiv terorizma’. Takve restriktivne mjere, dakle, predstavljaju i direktan udar na mogućnosti izgradnje i provođenja progresivnih politika i pokreta, pri čemu vrlo lako mogu nastradati upravo radnici i radni narod. A kada netom nakon terorističkih napada vladajući pozivaju na ‘nacionalno jedinstvo’, cilj takvih izjava nije ništa drugo nego zamagljivanje klasnih razlika, razdvajanje radničke klase po nacionalnoj, etničkoj i vjerskoj osnovii skretanje pažnje s one borbe koja se nalazi u srži kapitalizma, a time i imperijalizma kao njegova stadija.

Ključno je, stoga, terorističke napade koji su se dogodili u posljednjih nekoliko mjeseci, odnosno fenomen terorizma općenito, promatrati kroz prizmu u ovom tekstu navedenih momenata. Prvi je taj da ti napadi ne nastaju u vakuumu, da oni nisu produkt nekakvih apstraktnih ‘civilizacijskih’ razlika, već da su produkt konkretnih imperijalističkih politika i njihovih posljedica. Drugi je moment onaj o kojemu se možda i najmanje progovora – da se pod egidom ‘rata protiv terora’ ostavlja širok prostor vladajućim elitama za provođenje svakakvih restriktivnih mjera, mjera koje će se zasigurno prelomiti na leđima raznih progresivnih pokreta koji se nastoje, ili će se nastojati, politički organizirati u borbi protiv kapitalizma.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.