Na masovne proteste radnika, studenata i srednjoškolaca protiv promjena Zakona o radu koji dodatno gaze ionako slaba radnička prava, francuska policija je odgovorila vodenim topovima i suzavcima čime je zorno pokazala svoju ulogu represivnog državnog aparata. Ovakve policijske metode pokazuju kako vladajuće elite koriste tzv. rat protiv terora za brutalan obračun sa progresivnim društvenim snagama i suzbijanje klasne borbe.

Prije nekoliko smo dana pisali o terorističkim napadima u Bruxellesu i Parizu i o tome koje su točno implikacije tolikih poziva na ‘rat protiv terora’ u kojemu se moraju koristiti ‘sva moguća sredstva’. Upravo jučer te su se implikacije pokazale u praksi. Naime, jučerašnji je cijeli dan u Francuskoj bio obilježen masovnim prosvjedima radnika, studenata i srednjoškolaca protiv promjena Zakona o radu kojima bi se omogućilo vrlo lako otpuštanje radnika, kojima bi se gazila ionako oslabljena radnička prava i kojima bi se, kako to običavaju reći dežurni zamagljivači i apologeti kapitalističke eksploatacije, tržište radne snage ‘fleksibiliziralo’. Značajno je, dakle, što je na proteste mase radnika, studenata i učenika policija odgovorila represijom, vodenim topovima i suzavcima, te kako je došlo do fizičkih sukoba policije i prosvjednika u više francuskih gradova. Ovo samo potvrđuje koliko vladajućim elitama na ruku ide povećanje policijske prisutnosti na ulicama u svrhu nekakvog ‘rata protiv terora’ i kako se time zapravo najlakše udara upravo na one progresivne mase koje javnim okupljanjima i glasnim iskazima nezadovoljstva jednostavno žele očuvati ona elementarna prava za koja se radnička klasa kroz povijest mukotrpno izborila. Isto tako, cijela ova situacija zorno prikazuje funkciju policije unutar kapitalizma kao represivnog državnog aparata kojoj cilj nije zaštita nekakve apstraktne ‘zajednice građana’, već upravo suzbijanje ovakvih izraza klasne borbe, u svrhu očuvanja vladajuće pozicije elita.

Prema procjenama francuskih vlasti, u prosvjedima je sudjelovalo oko pola milijuna radnika, studenata i srednjoškolaca, a prema procjenama sindikata u pitanju je bilo oko milijun i dvjesto tisuća prosvjednika diljem zemlje. Prosvjedi su bili praćeni i štrajkovima transportnih radnika i kontrolora leta, što je uvelike paraliziralo promet u Francuskoj i u pojedinim većim gradovima. Neovisno o točnom broju prosvjednika, ovo je dosad najmasovniji i najsnažniji izraz nezadovoljstva radnog naroda i mladih Francuske (štrajkovi i prosvjedi manjeg intenziteta od ovih odvili su se 9. i 24. ožujka), koji se dogodio tijekom mandata predsjednika Françoisa Hollandea. Najveća ironija u ovoj situaciji jest to što je François Hollande član Socijalističke partije Francuske i što se njegova vlada naziva ‘socijalističkom’. Naravno, ni francuski predsjednik ni njegova stranka ne predstavljaju niti provode nikakve istinske socijalističke politike, nikakve politike koje bi išle u smjeru očuvanja prava radnika, što u jednu ruku unosi poprilično veliku zbrku u okvire javnog diskursa oko toga što se podrazumijeva pod pojmovima ‘lijevo’ ili ‘socijalističko’, a u drugu ruku predstavlja pljusku istinski socijalističkim pokretima koji se organiziraju ili se nastoje organizirati, i kojima je cilj političko organiziranje radničke klase. Jer, takozvana Socijalistička partija Françoisa Hollandea jednako je ‘socijalistička’ ili ‘lijeva’ kao i Socijaldemokratska partija u Hrvatskoj. Dakle, u pitanju nisu nikakve lijeve partije već neoliberalne, prokapitalističke stranke čiji se čelnici nalaze u čvrstoj sprezi s kapitalom i koji djeluju u korist kapitala, stranke koje su uslijed povijesne deformacije i poraza lijevih partija i politika tijekom dvadesetog stoljeća sačuvale svoja izvorna imena, ali su potpuno promijenile svoj sadržaj i politiku. Da ilustriramo to malo bolje, François Hollande je u svoj mandat krenuo s mantrama o tome kako će mu najveći neprijatelj predstavljati financijski sektor, ali je nakon nekog vremena promijenio ploču i krenuo na ruku upravo kapitalističkoj klasi, što se najbolje ogleda u pokušaju ovih reformi Zakona o radu.

Značajno je to što nijedan od domaćih mainstream medija nije ovim događajima posvetio previše pažnje, ili barem neku detaljniju analizu. U svakom se slučaju može reći da se ovoj vijesti nije pristupalo jednako kao vijestima o terorističkim napadima, kada se rekonstruirala gotovo svaka sekunda samih napada i događaja poslije napada, budući da ovakva vijest ipak nema toliki potencijal senzacionalizma i sijanja panike. Ovdje se više ne može govoriti o ‘civilizacijskim’ razlikama, jer ipak je riječ o stanovnicima Francuske, ne može se govoriti o ‘napadu na europske vrijednosti i civilizirano društvo’, jer upravo u samoj toj Europi radnici i mladi izražavaju nezadovoljstvo, i to u zemlji koja predstavlja jedan od stupova Europske unije. Jedno je sigurno – ovaj iskaz nezadovoljstva francuske radničke klase samo pokazuje sve veće zaoštravanje klasne borbe općenito i sve veću potrebu za političkim organiziranjem radničke klase, ne samo na europskoj, nego i na svjetskoj razini.

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.