Trenutno goruće pitanje domaće industrije i radničke borbe jest INA, a posebno žarište predstavlja sisačka Rafinerija. Tom prilikom smo razgovarali s borbenim i osviještenim radnikom Sabahudinom Gašićem koji nam je odlučno i otvoreno ispričao o alarmantnoj situaciji u kojoj se trenutno nalaze INA i Rafinerija, te istaknuo nužnost radničke borbe za INA-u do posljednjeg daha, do posljednje kapi krvi.

Sabahudin Gašić

Foto: RP | Sabahudin Gašić

Dok u ovom trenutku između Republike Hrvatske i mađarskog MOL-a traju najmanje tri međunarodna arbitražna postupka (najprije je MOL tužio Hrvatsku u Washingtonu da Hrvatska odbija preuzeti nerentabilni plinski biznis na sebe, kako je, prema mađarskom tumačenju ugovora, bila dužna, zatim je Republika Hrvatska uzvratila protutužbom na ženevskom arbitražnom sudu, a vodi se i jedan spor u Haagu), i dok se drugi potpredsjednik Vlade Božo Petrov kune da se u strateške industrije kakva je INA, neće dirati, odnosno da “INA ne može ići u rasprodaju”, barem ne “bez prethodnog utvrđivanja ispunjenja obaveza koje je MOL preuzeo”, dotle je stanje na terenu više nego alarmantno. Unazad nekoliko mjeseci stvar se zakomplicirala najprije izdvajanjem maloprodaje, odnosno autsorsanjem INA-inih benzinskih stanica, kao i problemima u jednoj od dviju INA-inih rafinerija, onoj u Sisku.
Do autosorsanja benzinskih stanica, očito, došlo je zbog restriktivne politike suvlasnika iz Mađarske i njihove želje da smanjenjem materijalnih prava radnika u tom sektoru za sebe priskrbi otprilike 60 milijuna kuna godišnje prihoda. Izračun je to čelnika novoosnovanog sindikata INA-inih radnika Nova solidarnost. U njihovom se saopćenju, a sve povodom najnovijih poteza uprave INA-e, još kaže: “Zašto maloprodaja mora van Ine? Zašto bi morali u franšizu? Znamo da su svi odavno odbacili franšizu kao model poslovanja. Danas Crodux vraća preostale benzinske stanice iz franšize, a evropske zemlje su to odavno učinile… I uz sav strah, uz sve nedoumice i nepoznanice, uz veliku nezaposlenost, oko tisuću radnika nije potpisalo prelazak u novu, još nepostojeću firmu. Ne žele biti robovi.”

Posljedice ulaska MOL-a u INA-u jest totalna devastacija tvrtke. Namjeravaju se zatvoriti obje rafinerije, rastura se maloprodaja i nekome namješta. Od potpisanog Mađari su ispunili siću i sad još ucjenjuju ovu našu državu. Ne zna čovjek jesu li gori menadžeri MOL-a ili ovi naši mađaroni

PAD ZAPOSLENOSTI

S druge strane, već se duže vremena priča da je MOL do ljeta nakanio zatvoriti Rafineriju Sisak i proizvodnju prebaciti ili u riječku rafineriju ili u Mađarsku. Tim smo povodom i porazgovarali s jednim od borbenih radnika sisačke Rafinerije, sa Sabahudinom Gašićem i najprije ga zamolili da nam kaže kakva je trenutačna situacija u sisačkoj Rafineriji i koje su posljedice ulaska MOL-a u INA-u.

“Rafinerija nafte Sisak nekad je zapošljavala preko 3.500 radnika, a danas nas je manje od 700, a uskoro, uz sve igre, bit će nas i manje. Glavni razlog smanjenja broja radnika je da se, valjda, prikažu uštede i da uprave na temelju toga uberu dodatne bonuse. Uz smanjenje broja radnika paralelno je išlo i zastarijevanje pogona. I danas šteka s rezervnim segmentima, a dijelovi su uglavnom ili zamjenski ili ih uopće nema. Nerijetko se dijelovi skidaju s onih pogona koji ne rade i stavljaju se tamo gdje dođe do kvara. Žice se ‘brikaju’ i premošćuju da ti pamet stane. I onda te još uvjeravaju na temelju kojekakvih lažnih studija da je pogon sigurniji s manje radnika. Valjda ako dođe do eksplozije zbog neodržavanja i zapuštanja poginut će samo jedan ili dvojica, a ne njih pet ili sedam. Dakle, posljedice ulaska MOL-a u INA-u jest totalna devastacija. Namjeravaju se zatvoriti obje rafinerije, rastura se maloprodaja i nekome namješta. Od potpisanog Mađari su ispunili siću i sad još ucjenjuju ovu našu državu. Ne zna čovjek jesu li gori menadžeri MOL-a ili ovi naši mađaroni. Prvi sam ih prozvao, pa su mi gospoda Ivan Krešić i Davor Mayer, inače članovi Uprave, rekli da oni to sigurno nisu. Čak su me i pozvali da dođem do njih, ali je, eto zapelo kod tajnice. Sve je to toliko prljavo da mi se gadi. Odlazak na posao je tolika tlaka i nelagoda da se ne može opisati. Obolio sam od svakodnevnih prijetnji i laži. Pijem normabele, da…! Unatoč svemu ja sam se halalio sam sa sobom, pa kako Bog da.”

POMOĆ RADNICIMA U PRIVATNOM SEKTORU

Velik problem, ne samo u sisačkoj Rafineriji, nego i u cijeloj INA-i je i sindikalna razjedinjenost. Nekada borbeni sindikat INAŠ, sada se, izgleda, posve priklonio politici uprave i zapravo zaboravio koji su glavni zadaci svakog sindikata. Barem tako tvrdi čelnik Nove solidarnosti Predrag Sekulić, a da sa sindikalnim poslom u INA-i nije nešto u redu, slaže se i naš sugovornik.

Sabahudin Gašić

Gašić: Mi se moramo izboriti i za radnice u tekstilnoj industriji i za one u trgovini i za građevince i za zaštitare.

“Prije par dana je procurio, da tako kažemo, dio dokumenata koji zorno prikazuju kako su u sprezi sindikati i poslodavac. Koliko čujem nitko od reprezentativnih sindikata INA-e nije osporio dokument. Njihova šutnja govori tisuću jezika, barem meni. Čvrsto sam uvjeren da je to slučaj ne samo u INA-i već i u cijeloj zemlji. Zgodno je bilo vidjeti kad je predsjednik jednog sindikata i središnjice izjavio da nitko ne smije znati koliko imaju novaca, a sve na konto izgradnje velebnog zdanja od strane sindikata. Sindikate i sve zakone vezane uz njih iz temelja treba mijenjati, jer je sve trulo. Kolike su članarine ljudi uplaćivali 30 godina, da bi sad samo tako dobili otkaze, a sindikati o tome ni da zucnu. Nakon otkaza ti radnici više nisu članovi sindikata, ali su zato njihovi novci dobro došli da budu oročeni i da kao takvi omoguće pojedincima da glume borce za prava radnika.
Što se tiče sindikalnog posla, ako si pošten, ljudi te tapšaju po ramenu i plješću, a u stvari te smatraju za budalu. Jer, tko je vidio da su ti bitni drugi i da ne misliš samo na sebe, a pogotovo da ti je neka borba bitnija i od tebe sama. Imamo tako slučaj sindikata Nova solidarnost i mog prijatelja i kolege Predraga Sekulića. On je najbolji primjer zašto nam mogu raditi to što nam rade. Tapšaju ga po ramenu i, ono, u stilu svaka čast super si, ali kad konkretno treba reagirati, e onda nastaju problemi. Pošten čovjek i radnik shvati što se u stvari dešava, a ušao je u sve to čista srca i obraza i kad je vidio uhodane sheme izađe iz toga, dade ostavku, prozove ih sve skupa i što doživi? Pa doživi to da ga smatraju za budalu, jer je dao ostavku na mjesto predsjednika Radničkog vijeća i jer je krenuo u osnivanje drugačijeg sindikata, uglavnom svojim sredstvima, koja su skromna, jer nije lopov.
Problem je i nejedinstvo radnika. Snagu danas imaju još samo preostali radnici u tvrtkama koje su u vlasništvu države. Jer, očekivati od radnika iz privatnog sektora borbu u ovom trenutku je teško ostvarivo. Mi se moramo izboriti i za radnice u tekstilnoj industriji i za one u trgovini i za građevince i za zaštitare. Moramo, jer smo u boljoj poziciji i nadam se da će doći i taj dan kad će nam se i oni moći pridružiti. Promjena mora biti temeljita u svakom pogledu.”

Zadnja crta obrane rafinerije, kako piše na jednom transparentu, jest radnik spreman položiti život da zaustavi uništavanje egzistencije svojih suboraca i sebe, a i svih ostalih pa i onih koji ničim to zaslužili nisu. Ima nas, a valjda će ih se još u međuvremenu pojaviti

INA JE MNOGIMA SAMOPOSLUGA

Prema Sabahudinu Gašiću propast tvrtke je krenula puno prije.

“Sve je počelo prije nekih sedam do osam godina kad su se džentlmenski dogovorili sindikati i poslodavac. To je tako jer su politika, sindikati, središnjice i svi lopovi u sprezi. Pa zemlju nam ukradoše ispred očiju, a gdje neće INA-u. Glavnu kravu muzaru još iz Jugoslavije, pa do dana današnjeg. Mnogi su je krali i prije dolaska MOL-a. Ali, pitanje je dokad. Možda dok radnici ne zauzmu rafinerije i sve benzinske pumpe, stvarno ne znam. Ono što znam je da ćemo vrlo skoro saznati. Otkad znam za sebe podržavam borbu radnika protiv okupacije. U isto vrijeme dok se s jedne strane smanjuje broj radnika skoro za pola, dok se uništavaju svi segmenti rada u INA-i, a sve ono što su generacije stvarale sada nestaje pod lopovlukom i marifetlucima tipa napuhanih računa izvođača i podizvođača, za što se onda mnogi nagrađuju milijunima, s druge strane radnici su konstantno na gubitku i tonu sve dublje i oni i njihova prava.
Na žalost, INA je samoposluga mnogima. Mi govorimo o iznosima u milijardama eura, a to je opasno, jer su se i za manje glave gubile. DORH i USKOK su trebali odraditi puno toga već odavno, ali očito su i oni pod utjecajem politike i biznisa.”

MOL je u INA-i zadnjih 13 godina i investicijski su pomaci minimalni. Tendencija uprave je da i to malo moderniziranja bude zaustavljeno i da se od sisačke Rafinerije napravi skladište, a da se u dogledno vrijeme odustane i od riječke rafinerije, čime bi INA praktički nestala a MOL u jugoistočnoj Evropi ostao jedni veliki igrač na tržištu naftnih derivata. Nakon izuzimanja maloprodajnog posla, sljedeći na udaru je, kako sada stvari stoje, sisački prerađivački pogon. Može li tome itko stati na kraj? Očito je da vlada u svemu sudjeluje mlako i nevoljko, pa je teren potpuno prepušten radništvu.

Sabahudin Gašić završava riječima: “Zadnja crta obrane rafinerije, kako piše na jednom transparentu, jest radnik spreman položiti život da zaustavi uništavanje egzistencije svojih suboraca i sebe, a i svih ostalih pa i onih koji ničim to zaslužili nisu. Ima nas, a valjda će ih se još u međuvremenu pojaviti.”

Besplatno se pretplatite na dvotjedni izbor članaka Radničkog portala.