Drugi dio iz serije tekstova o današnjem položaju i nužnim koracima ljevice u Hrvatskoj. Nakon uvodnog dijela, u ovom govorimo o objektivnim preprekama koje se nameću ljevici u današnjoj političkoj borbi za emancipaciju radničke klase. Prekarizacija radnih odnosa, fluktuacija radne snage, česta korumpiranost sindikalnih lidera, mediji u privatnim rukama – samo su neki od ozbiljnih poteškoća pred ljevicom koja upravo zato mora biti svjesna ozbiljnosti političkog trenutka i nužnosti čvrstog političkog organiziranja.

Poučeni iskustvom 20. stoljeća u kojem su se događale uspješne pobune i revolucije, poduzetnici (kapitalisti) i njihove države danas dobro promišljaju sve taktike i strategije opstanka s dva osnovna cilja: 1) kako osigurati nesmetani nastavak željenog sistema eksploatacije i profita, odnosno stabilan proces oplođivanja kapitala, te 2) kako istovremeno držati mogućnost i dosege mobilizacije radnika i narodnih masa pod kontrolom. Radi naravi samog kapitalističkog sistema, oba cilja su često uzdrmana usred konkurencije i sudara interesa koji se na međunarodnoj razini manifestiraju i izbijanjem ratova, ali drugi cilj je, sudeći po situaciji u Hrvatskoj koja nas u ovom tekstu zanima, zasad pod kontrolom. Nezadovoljstvo u narodu svakako postoji, ali sistem nije ugrožen jer nezadovoljstvo nije usmjereno protiv njega i jer je mobilizacija u samom startu uvelike otežana. Stoga se analiza problema i političke situacije u tekstu pred nama fokusira na neke od ključnih objektivnih prepreka s kojima se ljevica u Hrvatskoj danas mora suočiti.

1. Prekarizacija radnih odnosa i fluktuacija radne snage

Posljednjih godina, antiradničke Vlade SDP-a i HDZ-a donosile su niz zakona i mjera (pr. Zakon o radu (ZOR), Stručno osposobljavanje (SOR), outsourcing nekih poslova…) koji su bili pisani i uređeni po mjeri poduzetnika, dakle kontra interesa radnika. Glavni i najznačajniji blagoslov pojačanoj eksploataciji radništva i jačanju profitnog interesa kapitala davao se na području radnog zakonodavstva. Tako se kao direktna posljedica posljednjeg ZOR-a iz 2014. javlja dodatni porast prekarnih oblika radnih odnosa- pr. rada preko agencija za privremeno zapošljavanje, rada na određeno vrijeme, rada bez kolektivnog ugovora, prekovremenog rada, rada na crno i sl. Osim što je u samim člancima ZOR jasno naklonjen interesima kapitala, zakonske formulacije ostale su na ključnim mjestima i toliko nedorečene da u praksi poduzetnicima omogućavaju još veću, maksimalnu zloporabu i izrabljivanje radnika, te izbjegavanje nekih propisa (pr. primanje radnika na neodređeno nakon tri godine rada ili iskorištavanje radnika iznad maksimalnog broja zakonski propisanih sati). Sve više radnika ostaje raditi prekovremeno, a Inspekcije za rad su neučinkovite. Ako se i pojave s iskrenim namjerama, ruke su im vezane jer poduzetnici često vode duple rasporede sati prema kojima nema kršenja zakona.

Glavni i najznačajniji blagoslov pojačanoj eksploataciji radništva i jačanju profitnog interesa kapitala davao se na području radnog zakonodavstva. Tako se kao direktna posljedica posljednjeg Zakona o radu iz 2014. javlja dodatni porast prekarnih oblika radnih odnosa

Ovakvi oblici radnih odnosa problematični su jer uvelike onemogućavaju sindikalno organiziranje. U strahu od gubitka posla koje može dovesti i do beskućništva, radnici preko ugovora na određeno ili agencijski radnici boje se učlaniti u sindikat, kao što se i boje uključiti u štrajk. Budući da nemaju kolektivni ugovor koji bi ih štitio, radnici na određeno lako se mogu disciplinirati i ucijeniti otkazom putem jednostavnog neproduljenja ugovora.

Međutim, kao što znamo, kapitalizam je zadnjih godina iz Hrvatske otjerao na stotine tisuća radnika u inozemstvo čime se, posljedično, poduzetnicima suši industrijska rezervna vojska kojom su tradicionalno navikli prijetiti radnicima. Tako se omiljena prijetnja kapitalista “ako nećeš raditi ti, ima onih na burzi koji hoće” danas sve više pretvara u praznu prijetnju, i to posebice u krajevima koje je pogodila demografska pustoš poput Slavonije ili Moslavine. Poduzetnici vide i znaju da “onih na burzi” zapravo i nema. Tako se otkazima prijetilo i prekarnim radnicima u Lipovljanima prilikom ovogodišnjeg štrajka, ali njihov borbeni duh se nije dao slomiti. Oni su ustrajali i na koncu izborili povećanje plaće i obvezu zapošljavanja na neodređeno nakon dvije godine. Ili da uzmemo primjer iz Belišća gdje su se radnici tvrtke Leistritz turbinske komponente Belišće d.o.o. odlučili sindikalno organizirati s ciljem poboljšanja vlastitih materijalnih prava i potpisivanja kolektivnog ugovora. Isprva su krenule slične prijetnje, ali uprava ih je ubrzo morala povući i omogućiti sindikatu da krene u postupak utvrđivanja reprezentativnosti, prema daljnjem radu.

Današnje sindikalne središnjice nalaze se pod rukovodstvima koja su nezainteresirana organizirati masovniji radnički otpor nekom državnom zakonu ili učiti svoje članstvo klasnoj solidarnosti i potpori nekom prosvjedu, a da ne govorimo da i dalje prakticiraju vjeru u “socijalni dijalog” i “tripartitno partnerstvo”.

Drugi problem, nastao bujanjem uslužnog sektora (posebice trgovine) jest i česta fluktuacija radne snage. Primjerice, radnici u trgovačkim centrima, taksisti ili radnici u turizmu su brojna, ali i nestabilna radna snaga koja dolazi i brzo odlazi. Dodatno, aktualna HDZ-ova Vlada je proširenjem SOR-a na radnike sa završenom srednjom školom trgovačkim centrima sada poklonila i gotovo besplatnu radnu snagu koja se svake godine može iznova iskorištavati.

Kao i kod prekarnih radnika, sindikalno organiziranje je dodatno otežano i u ovako dinamičnoj fluktuaciji.

Prekarizacija radnih odnosa i fluktuacija radne snage neosporno jesu veliki izazov pred ljevicom i sindikatima koji se iskreno bore za jačanje radničke pozicije. Međutim, radnički pokret se u svojoj bogatoj prošlosti često susretao s naizgled neriješivim problemima koji su se na koncu ipak riješavali djelovanjem radničke borbe, ali i proturječjima i rupama u koja je upadao sam sistem. Takav je slučaj i sa prekarizacijom u navedenim poduzećima u Lipovljanima i Belišću. Naravno, kapitalistička država nastoji se pobrinuti da se demografski problem ne riješi u koristi radnika i povećanja nadnica, već da se poduzetnicima omoguće nove kvote uvozne radne snage koja će, po njihovim nadanjima i procjenama, pristati raditi za niske nadnice uz niska radnička prava. Država time opet potvrđuje svoj klasni karakter, a ljevica dobiva novi praktično-organizacijski izazov.

2. Česta korumpiranost i štetnost sindikalnih vođa

Opće je poznato da su mnogi sindikalni lideri u zadnjih 25 godina igrali ulogu klasnih neprijatelja radničke klase, otvoreno surađujući s tajkunima i poduzetnicima radi vlastitih materijalnih interesa. Nema industrijske grane u kojoj pokvareni sindikalisti nisu odigrali prljavu ulogu grobara nekog poduzeća ili izdajnika radničkog interesa, bilo da je riječ o trgovini, naftnoj, tekstilnoj, prehrambenoj, papirnoj, drvnoj industriji itd. Posljedično, oni su uradili ogromnu uslugu današnjim i nadolazećim poduzetnicima jer su mnogim radnicima ogadili sindikalizam u cjelini. Ne treba napominjati i da brojne zločine sindikalista liberali i libertarijanci (zagovornici kapitalizma odnosno klasnih interesa poduzetnika) dočekuju s oduševljenjem kako bi radnike uvjerili da je sindikalizam sam po sebi loš. Politička ljevica stoga mora usko surađivati s borbenim i neiskvarenim sindikatima, i radnicima uvijek pojašnjavati da je sindikat neophodna radnička organizacija na samom radnom mjestu, odnosno da problem nikada nije u sindikatu kao takvom, već u korumpiranom rukovodstvu kojeg stoga treba prokazati i smijeniti. U tom pogledu, ljevica treba surađivati i sa žutim sindikatima kako bi se provocirale smjene i vršio pritisak na rukovodstva.

Osim otvorene kolaboracije s poduzetnicima, problem može biti i u interesima sindikalne birokracije kojoj status quo odgovara i koja ne razmišlja dugoročno. Današnje sindikalne središnjice nalaze se pod rukovodstvima koja su nezainteresirana organizirati masovniji radnički otpor nekom državnom zakonu ili učiti svoje članstvo klasnoj solidarnosti i potpori nekom prosvjedu, a da ne govorimo da i dalje prakticiraju vjeru u “socijalni dijalog” i “tripartitno partnerstvo”, iako su ih poduzetnici i političari nebrojeno puta prevarili. Ustvari nisu njih osobno, nego radnike koje navodno predstavljaju. Nesklad radničkog i sindikalnog interesa stoga mora biti uklonjen uzajamnom borbom samog radništva, sindikalnih aktivista i političke ljevice.

3. Mediji u privatnim rukama: primjer interneta

Budući da su vladajuća klasa, u današnjoj Hrvatskoj poduzetnicima pripada i uloga vladajućih mislioca, a ključna imenica našeg vremena koja se pojavljuje kao navodno temeljni pokretač društvenog razvoja jest- poduzetništvo. Tako je aktualni premijer Andrej Plenković 2017. proglasio “godinom poduzetnika” i na proljeće donio Nacionalni program reformi kojim ih je razveselio, na javnim i privatnim ekonomskim obrazovnim institucijama dominiraju interesi poduzetništva (teorije jačanja privatnog sektora i slabljenja uloge države), kao što i na novinarski fakultet sve više prodire PR kao predmet i smjer kojim poduzetnici novinare nastoji uputiti u metodologiju glasnogovorništva, promicanja interesa i pružanja usluga onima koji su za to spremni platiti. Konačno, prodorom i dominacijom misli vladajuće klase, značenje riječi poduzetništvo danas se u javnom diskursu nastoji izjednačiti sa značenjem riječi marljivost, hrabrost i poštenje. Poduzetnici idu toliko daleko da u javnosti besramno govore da oni žive od svog rada, iako su zapravo pripadnici prisvajačke klase koja živi od tuđeg rada.

Čitava uređivačka politika, misli i zaključci novinara i komentatora na Indexu nalaze se u službi nove generacije poduzetnika, tj. više ili manje uspješnih parazita iz privatnog sektora koji se danas bune protiv druge frakcije parazita- one iz državnog sektora.

U eri suvremenog kapitalizma, značajnu društvenu ulogu imaju masovni mediji koji širokoj publici svakodnevno serviraju misli, interese i želje poduzetništva, a kao najutjecajniji medij u zadnjih se desetak godina prometnuo internet. Vodeći internetski portali u Hrvatskoj (Index, Jutarnji, Večernji, Dnevno…) nalaze se pod kontrolom privatnika i funkcioniraju po tržišnim principima.

Kao primjer internetskog medija u privatnim rukama možemo istaknuti trenutno najčitaniji- liberalni tabloid Index.hr, koji je zadnjih godina postao otvoreni prostor za oglašavanje svakome od koga bi portal mogao imati materijalne koristi, bilo da je riječ o poduzetnicima (Uber, Kaufland, Mate Rimac…), bilo da je riječ o kapitalističkoj Vladi RH u čijem se interesu povremeno objavljuju sponzorirani članci, čak i uništavaču INA-e, mađarskom MOL-u. Čitava uređivačka politika, misli i zaključci novinara i komentatora na tom portalu nalaze se u službi nove generacije poduzetnika, tj. više ili manje uspješnih parazita iz privatnog sektora koji se danas bune protiv druge frakcije parazita- one iz državnog sektora. Iako, poput političara i stranački postavljenih direktora protiv kojih se bune (ali i s kojima paralelno uspješno posluju), i sami žive i bogate se na tuđem radu, oni se, kao što smo već rekli, predstavljaju kao oni koji žive od svog rada. Nadalje, kao i svaka vladajuća klasa u bilo kojem vremenu, oni “misle na sve nas, ali i za sve nas”; vlastite klasne interese nastoje upakirati kao općedruštvene, pa radnike i ostalu javnost uvjeravaju kako će čitavo društvo krenuti naprijed njihovim poreznim rasterećenjem, odnosno kako je za današnju stagnaciju i loš život kriva isključivo rastrošna država. Kao i ranije u povijesti, šminkaju se jeftinim slobodarskim frazama i proklamacijama (slobodno tržište, sloboda pojedinca, sloboda razmjene, sloboda protoka roba itd), a nerijetko slave individualizam i napadaju kolektivizam, iako se sami bogate u kolektivu- kolektivnim radom svojih radnika.

Pomoću novinarskih plaćenika koji se uglavnom skrivaju iza inicijala, poduzetnici na Indexu kroje dominantni javni diskurs koji se širi društvom, a upravo je na tom portalu započeta i široka “antiuhljebnička histerija” koja cilj na kompletan javni i državni sektor, odnosno traži privatizaciju preostalih javnih ustanova i sektora (pr. zdravstva, školstva). Svega osim, dakako, represivnog aparata (policija, vojska) i pravosuđa koji su ipak nužni da štite svetost privatnog vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, tj. sistema sigurnog oplođivanja kapitala putem izrabljivanja radničke klase.

Poduzetnici idu toliko daleko da u javnosti besramno govore da oni žive od svog rada, iako su zapravo pripadnici prisvajačke klase koja živi od tuđeg rada.

Konačno, nije čudno da se na Indexu radnički štrajkovi ignoriraju ili otvoreno napadaju (ljetošnja najava štrajka carinskih radnika), odnosno da se na tom portalu protive dizanju minimalne plaće, kao i samom postojanju minimalne plaće.

Dakako, Index.hr nije usamljen. Jutarnji list je veteran izgrađen u vremenu starije generacije tajkuna iz Tuđmanovih vremena, Večernji.hr i Poslovni dnevnik vode nagradnu igru “Gospodarstvenik godine” kojom “nagrađuju poslovnu izvrsnost domaćih poduzetnika”, a nacionalistički tabloid Dnevno.hr, inače u vlasništvu građevinskog poduzetnika Michaela Ljubasa, uglavnom se bavi raspirivanjem međunacionalne mržnje, ali i prodajom oglasnog prostora privatnim Visokim školama.

4. Jaki saveznici vladajućeg poretka u Hrvatskoj

Iako toga često ni sami nisu svjesni, hrvatski nacionalisti predstavljaju radikalnu liniju obrane kapitalizma, a njihovi lideri i uzori ujedno su i sami poduzetnici, s direktnim klasnim interesima. Josip Klemm je vlasnik jedne od najvećih zaštitarskih firmi (Klemm Security), Mirko Norac je također uplovio u zaštitarske poduzetničke vode (Noky Security), Mato Skejo je građevinski poduzetnik, a poduzetnici su i mnogi generali. Ivan Čermak vlasnik je Crodux plina, tvrtke koja je nedavno potpisala ugovor vrijedan milijardu i pol kuna, Ante Gotovina vlasnik je poduzeća Pelagos net farma za uzgoj tuna koja godišnje ima više milijuna kuna čiste dobiti, sadašnji ministar obrane Damir Krstičević donedavno je sjedio u nadzornim odborima M SAN grupe i King ICT-a, računalne tvrtke koja Vladi, ministarstvima i državnim uredima godinama dobavlja računalnu opremu. U krupnije poduzetničke vode su 1990-i uplivali i čelnici HVO-a Jadranko Prlić, Bruno Stojić i pokojni Slobodan Praljak, koji među hrvatskim nacionalistima imaju mučenički status.

U Hrvatskoj, dodatni problem proizašao iz periferne pozicije i konzervativne kontrarevolucije pod vodstvom HDZ-a, jest i snažan društveni utjecaj Crkve kao institucije koja je 1990-ih davala puni blagoslov Tuđmanovoj restauraciji kapitalizma, te od države i danas godišnje dobiva stotine milijuna kuna. Iako bi se po vlastitom kršćanskom učenju trebala ponašati asketski, ova institucija je danas krupni zemljišni vlasnik i investitor u nekretnine.

Iako toga često ni sami nisu svjesni, hrvatski nacionalisti predstavljaju radikalnu liniju obrane kapitalizma, a njihovi lideri i uzori ujedno su i sami poduzetnici, s direktnim klasnim interesima.

Ove dvije skupine svoj značajni društveni utjecaj ne koriste kako bi se borile ili upozoravale na potrebu jačanja radničkog pokreta, već masama prodaju apstraktne i idealističke mitove putem kojih zadržavaju vlastite privilegije i brane kapitalistički status quo. Dok se bavi zemljišnim poslovima, preprodajama i investicijama, Crkva propovijeda o višem sudu na nebesima i o tome kako je duhovno siromaštvo puno gore od materijalnog, a nacionalisti prodaju fantaziju o nadklasnom, nacionalnom interesu čime svjesno zamagljuju klasne sukobe i društvenu strukturu kapitalističke Hrvatske. Usput surađuju s raznim konzervativnim udrugama koje se zalažu za retradicionalizaciju, društveno porobljavanje žena, kao i desničarski povijesni revizionizam unutar kojega nastoje maksimalno ocrniti socijalizam i radnički pokret na našim prostorima.

Konačno, ako uzmemo povijesno iskustvo 20. stoljeća, radikalna desnica je uvijek igrala ulogu kapitalističkog pitbula koji se u kapitalizmu hranio, a u momentu ključanja radničkog pokreta bivao pušten s lanca da brutalnim metodama likvidira ljevicu i radnički pokret, nakon čega bi se i sam oteo kontroli. Ne treba imati iluzija da poduzetnici u momentima jačih društvenih potresa i nadiranja radničkog pokreta ne bi sklapali savez s radikalnom desnicom, čiji su lideri, kako smo vidjeli, i sami poduzetnici.

Dakako, objektivnih problema i prepreka razvoju političke ljevice i radničkog pokreta ima još (pr. jačanje financijskog kapitala ili breme prošlosti koju su ostavile raspadnute i deformirane komunističke partije 20.stoljeća), ali već i ova četiri nabrojana političku ljevicu moraju upozoriti na ozbiljnost političkog trenutka i nužnost organiziranja protiv konsolidiranog i umreženog klasnog neprijatelja. Poduzetničke podvale o zajedničkom klasnom interesu unutar slobodno-tržišne ekonomije, odnosno nacionalistički mitovi i predrasude neizbježno se uvlače i među samo radništvo.

Prvi dio: Ljevica na periferiji kapitalizma

Treći dio: Problemi ljevice iznutra

Radnička pisma

Radnički portal kreće s objavljivanjem radničkih pisama te ovim putem pozivamo sve radnice i radnike da nam se obrate s pričom s vlastitog radnog mjesta koju bismo onda objavili (moguće je i anonimno) na portalu. Cilj radničkih pisama jest u konkretnom raskrinkavanju pojedinačnih slučajeva eksploatacije i u podizanju svijesti o stanju radničke klase danas u kapitalizmu.

Radnička pisma možete slati u inbox FB stranice Radničkog portala ili na e-mail: urednistvo@radnicki.org