Povodom akcije “Okreni se, H&M” protiv izrabljivanja radnika u proizvodnom lancu H&M-a, portal Libela uradio je intervju s našom članicom Anom Vragolović. Osim o samom Radničkom portalu i temama koje su zastupljene na njemu, u razgovoru su se dotakli i stanja u hrvatskoj i svjetskoj tekstilnoj industriji – grani koju karakterizira izrazito visok stupanj eksploatacije i kršenja radničko-sindikalnih prava.

Ukratko, što je to “Radnički portal”? Od kuda inicijativa za njegovo pokretanje?

Radnički portal pokrenuli smo svjesni potrebe za dovođenjem radničkih tema u središte pozornosti i za medijem koji će biti stvarni glas radnika. Ta je potreba očita po materijalnom stanju radnika u Hrvatskoj koje se sve više srozava i po sustavnim pokušajima pasivizacije mogućeg otpora. Napori da se radnike razjedini su ogromni – počevši od raznih metoda koje kapitalisti, tzv. poslodavci koriste na radnom mjestu do otvorenih huškanja jednih protiv drugih, recimo, radnika privatnog i javnog sektora. U tekstovima nastojimo ukazati da su svi radnici zbog svog položaja u procesu proizvodnje jednaki – oni proizvode i svoj rad su u ovom sistemu prisiljeni prodavati kapitalistu koji iz tog rada nastoji iscijediti što više. Svi tekstovi nastaju iz terenskog rada, jer interese radnika nastojimo podržati i terenski, što bolje se upoznati s problemima na radnom mjestu i što više aktivno sudjelovati za vrijeme štrajkova i prosvjeda.

Koje su teme najzastupljenije na portalu?

Bavimo se ponajprije radničkim problemima u svim industrijama (tekstilnoj, metalskoj, prehrambenoj…) i problemima koje donose prekarni oblici rada poput studentskog i agencijskog. U našem radu surađujemo i s borbenim sindikatima pa njihov rad konstantno pratimo, a kad se susretnemo sa žutim sindikatom otvoreno progovaramo o njihovim antiradničkim potezima, jer oni s poslodavcima sudjeluju u suzbijanju radničkog otpora i jer su jedni od glavnih krivaca za ovakvo stanje u državi. Osim toga, pratimo i aktualne događaje u društvu, npr. pitanje mirovinske reforme, obrazovanja ili stanja u zdravstvu te ih nastojimo povezati s radničkim pitanjima i ukazati na to da se ti problemi u društvu ne mogu razumjeti, odnosno razriješiti ako se ne polazi od klasne perspektive.

Uz navedeno, na portalu je moguće pronaći izvještaje iz područja tekstilne industrije kako iz Hrvatske, tako i svijeta. Ukratko, kakvo je stanje u tekstilnoj industriji u Hrvatskoj, a kakvo u svijetu?

Tvornice koje su preostale od nekadašnje ogromne industrije mahom su u privatnom vlasništvu, a u njima radi puno manji broj radnika nego nekada. Koliko mi je poznato, požeška Orljava i vukovarsko Borovo jedni su od rijetkih još uvijek u državnom vlasništvu, a vjerojatno i njima prijeti privatizacija. Privatizacija najčešće znači otpuštanje jednog dijela radnica, a za ostale puno više posla, veće pritiske i zabrane sindikata i sindikalnog organiziranja, što znači da su radnici nezaštićeni i da su poslodavcima otvorena vrata da rade što hoće. Uvjeti su jako loši – radnice rade najčešće za minimalac, suočavaju se s mobbingom koji provode nadređeni, poslodavci manipuliraju njima i drže ih na uzdi putem ugovora na određeno, a one sve to trpe jer nemaju puno izbora. Situacija u tekstilnoj industriji cijele jugoistočne Evrope vrlo je slična – taj prostor služi kao izvor jeftine radne snage zemljama evropskog centra i njihovim investitorima, vlasnicima velikih modnih brendova, a veoma je privlačan jer im vlade zemalja jugoistočne Evrope nude i razne povlastice, oslobađanja od poreza i sl. Glavni akter u izrabljivanju je Evropska unija koja kapitalu osigurava bescarinski protok robe, a saveznici su nadnacionalne institucije i državni kreditori – MMF, Svjetska banka i Evropska komisija – koji od država, prije nego im daju kredite, traže da ispune neke uvjete, npr. strogu fiskalnu disciplinu u pogledu ograničenja rasta (minimalnih) plaća. Zbog svega navedenog radnice i radnici ostaju zarobljeni u okovima najamnog rada.

Jugoistočna Evropa služi kao izvor jeftine radne snage zemljama evropskog centra i njihovim investitorima, vlasnicima velikih modnih brendova, a veoma je privlačan jer im vlade zemalja jugoistočne Evrope nude i razne povlastice, oslobađanja od poreza i sl.

Zašto je važno, ako već ne krucijalno, osvijestiti javnosti po pitanju stanja u tekstilnoj industriji?

Stanje u tekstilnoj industriji je alarmantno – plaće su najniže u cijeloj prerađivačkoj industriji, radni uvjeti nikakvi, a velika većina sektora privatizirana ili pod prijetnjom privatizacije. Govoriti o tome veoma je važno, prvenstveno zato što je osvješćivanje prvi korak u stvaranju otpora. Kad šira javnost postaje svjesnija problema i činjenice da su i sami u sličnom položaju počet će iskazivati i solidarnost, a u solidarnosti je snaga.

Osvrnimo se, nakratko, na fenomen “brze mode” o kojemu se, također, čitatelji mogu informirati na portalu radnički.org – što je sporno s fenomenom “brze mode”? Kako se reflektira ne samo na potrošačku moć pojedinca, već i na sam okoliš?

“Brza moda” oblik je proizvodnje kojeg karakterizira brza izmjena kolekcija, zbog koje je cijeli lanac proizvođača i distributera primoran raditi brže i proizvesti što više komada robe za manju cijenu, kako bi kupcima mogli ponuditi “velike rasprodaje” i “neviđene popuste”. To povlači za sobom maksimalnu štednju, prvenstveno na radnoj snazi koja tu robu proizvodi, zato su, što se Evrope tiče, tzv. zemlje Trećeg svijeta s liberaliziranim poreznim sustavom i radnim zakonodavstvom idealne za taj tip proizvodnje. Da bi H&M, Zara ili bilo koji drugi brend mogao lansirati pedesetak kolekcija godišnje 70 milijuna radnika u tekstilnoj industriji (od toga 80 posto žena) osuđeno je na golo preživljavanje. Masovna proizvodnja robe dovodi do velike štete i za okoliš, jer stvara ogromne količine industrijskog otpada. Neki modni brendovi, poput H&M-a, počeli su promovirati recikliranje i “održivu proizvodnju”, pozivajući se na društvenu i ekološku odgovornost, a u isto vrijeme nude popuste za recikliranje na kupnju robe u njihovim trgovinama, koja je proizvedena na isti štetan način. Takve kampanje zapravo brendovima služe za samopromociju i stvaraju iluziju da je recikliranje dio rješenja, a ne problema.

Nedavno ste objavili informacije o kampanji “Turn around H&M” koju je pokrenula međunarodna organizacija Clean Clothes Campaign (CCC). Recite nam nešto o toj kampanji s obzirom na to kako je H&M vrlo popularan brend u Hrvatskoj.

Kampanja Okreni se, H&M! pokrenuta je jer je H&M prije pet godina obećao isplatu dostojanstvenih plaća radnicima u svom proizvodnom lancu, no obećanje je prekršio i prevario radnike. Prema istraživanju CCC-a jasno je da oni i dalje rade za sirotinjske plaće u jako lošim uvjetima, npr. radnici Bugarske zarađuju samo 9 posto od plaće koja bi, prema procjenama, bila dovoljna za dostojanstven život. Kampanja je usmjerena protiv izrabljivanja u H&M-ovom lancu, a ujedno i u lancima drugih brendova, jer svi funkcioniraju na istom principu – izvlačenju profita preko leđa radnica. H&M nema tvornice u Hrvatskoj, ali tu su Benetton, Boxmark i Calzedonia gdje su uvjeti jednako loši.

Uzmemo u obzir kako žene diljem svijeta zarađuju i do 21 posto manje od muških kolega, a čine većinu zaposlene radne snage u tekstilnog industriji – s obzirom na sve dosad navedeno – kakva budućnost očekuje radnice u tekstilnoj industriji?

Bez pružanja otpora budućnost može biti samo mračnija – Hrvatska je već sada zona jeftine radne snage, a budući da postoje zemlje u kojima je situacija još lošija i koje su još jeftinije, jasno je da ima prostora za daljnje srozavanje. Isto vrijedi i za radnice i radnike i u drugim industrijama. Radnice su u cijeloj ovoj priči dodatno potlačene – one obavljaju kućanske poslove u 80 posto partnerskih odnosa, rade slabije plaćene poslove, svjedočimo napadima konzervativnih elita na ženska reproduktivna prava, diskriminaciji zbog trudnoće ili majčinstva, no poanta je da ta dvostruka potlačenost proizlazi iz kapitalističko-patrijarhalnog društvenog sistema i da radnice i radnici moraju stati rame uz rame u borbi za ravnopravnost i ukidanje tog sistema koji počiva na izrabljivanju radništva.

Mogu li pojedinci_inke, kupci, odnosno konzumenti tekstilne industrije učiniti samostalno kakvu promjenu ka boljem? Ako mogu – kako?

Poboljšanja putem individualnih koraka teško će donijeti promjenu – to su liberalne maštarije koje služe samozavaravanju, lažnom osjećaju da se nešto dobro čini. Ideja etične mode javila se jer dominantan liberalni diskurs krivnju prebacuje na potrošače, no ta opcija zauzima tek jedan posto tržišta odjeće i glavno su joj ograničenje visoke cijene. Kao što je već rečeno, krivnja je u kapitalističkom sistemu vođenom logikom neprestane akumulacije profita kojoj sve podređuje. Promjena zato mora započeti “odozdo”, organiziranjem samih radnica, jer se jedino zajedničkom borbom možemo boriti protiv jako dobro organiziranih i povezanih kapitalista.

Intervju je izvorno objavljen 24. studenog 2018. na portalu Libela pod naslovom Da bi brendovi lansirali pedesetak kolekcija godišnje, 70 milijuna radnica_ka osuđeno je na golo preživljavanje.

Podržite Radnički portal

Ukoliko želite donirati i time pomoći našem portalu i radničkoj borbi u Hrvatskoj, možete to učiniti uplatom na žiro račun HR4923900011100986140, kod HPB, na primatelja Hrvatski centar za radničku solidarnost (HCRS).

Kontaktirati nas možete preko inboxa FB stranice Radničkog portala ili e-maila: urednistvo@radnicki.org